Njen tadašnji suprug nije prestao da je udara čak ni kad je ostala u drugom stanju. Svoju potresnu priču odlučila je ispričati za Source.ba portal, u nadi da će ona pomoći ženama koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
"Živjela sam u bračnoj zajednici, imala lijep brak. On je bio muž kojeg bi svaka žena poželjela, dok jednog dana nisam dobila šamar. Prešla sam preko toga misleći da me voli i da neće više nikada, ali nije bilo tako. Od tada je počeo svaki dan da me zlostavlja, i psihički i fizički. Ostala sam trudna, nadala sam se da će se promijeniti, ali bilo je još gore", priča Maja.
Pravi horor preživjela je upravo na početku trudnoće.
"Bila sam trudna dva mjeseca kad me udario u stomak. Uzeo mi je sve dokumente, pasoš, ličnu, mobitel... Ostao mi je samo nalaz da sam trudna. Bila sam izolovana, nikoga nisam mogla nazvati. Zaključavao me u kuću jer sam mu rekla da ću ga ostaviti, nisam znala kad je dan. Uz pomoć djeverove kćerke koja mi je u pola pet ujutro otključala vrata uspjela sam pobjeći. Trčala sam psihički ubijena prema autobuskoj stanici, sa čizmama u rukama. Otišla sam u policiju, dala izjavu i oni su me u pratnji socijalnog radnika smjestili u Sigurnu kuću. Muž je za nasilje dobio samo 150 KM kazne", prisjeća se Maja.
Volja za životom vratila joj se onog trenutka kada je od koordinatorice Zehrije na vratima Sigurne kuće dobila topli zagrljaj. No, priznaje da se dugo vremena borila sa strahom i da je bila u lošem psihičkom stanju.
"Iako sam znala da sam na sigurnom dugo sam ga viđala po ćoškovima skloništa, bojala sam se da će me opet udariti. U Sigurnoj kući sam upoznala žene sa istim ili sličnim problemima, dobila sam novu porodicu. Uz pomoć tima Sigurne kuće i razgovora sa doktoricom Eminom Kapetanović-Bunar, edukacijama i društvenim aktivnostima, počela sam napokon da se radujem trudnoći", priča naša sagovornica.
14. augusta rodila je sina, kako kaže, bebu Sigurne kuće. To je značilo i da je došlo vrijeme za prvo suočavanje sa suprugom nasilnikom.
"U pratnji socijalnog radnika tada sam bez straha, jaka, hrabra i ponosna na sebe krenula na prvo suočavanje, priznavanje očinstva i viđanje našeg zajedničkog sina. Sva ostala suočavanja su se kasnije svodila na pomirenje na koje nikada nisam pristala. Nakon brojnih sastanaka smo se razišli. On se ponovo oženio i odrekao sina. Nasilje je bilo završeno i dobila sam slobodu", priča nam Maja.
Onda se našla pred novim problemom - morala je napustiti Sigurnu kuću.
"Imala sam dvije opcije, da sina dam u dom dok se ne snađem ili da idem na ulicu. Izabrala sam drugu opciju. Sve što sam ponijela bila je odjeća i sinov jorgan i jastuk. Sklonište smo napustili 01. januara i tad je počeo novi pakao. Spavali smo kod prijatelja, ali sve se svodilo na dan ili dva. Spavali smo u haustorima, šupama, gladni, žedni, prljavi, neokupani... Na svu tu muku moj se sin razbolio. Dobio je obostranu upalu pluća i smješteni smo na Pedijatrijsku kliniku, gdje je bio na aparatima. Ipak, zahvaljivala sam Bogu što nismo na ulici, bilo nam je toplo, imali smo obroke", ističe Maja.
Tokom boravka u bolnici upoznala je bračni par čiji je sin također bio bolestan. Kasnije će ova porodica postati njihov spasitelj.
"Ispričala sam im svoju priču, obećali su nam pomoći, ali nisam vjerovala da će ispuniti obećanje. Dobili smo otpust iz bolnice i opet smo se vratili na ulicu. Kontaktirala sam Sigurnu kuću, ali nisu nas mogli primiti jer je kapacitet bio popunjen. Koordinatorica Zehrija nas je primila u svoju kuću. Poslije izvjesnog vremena pozvao me je čovjek kojeg sam upoznala u bolnici, ispunio je obećanje. Obezbijedio nam je stan u vlasništvu općine. Sin i ja smo uselili i još smo tu, imamo vilu od 17 kvadrata, punu ljubavi i topline", navodi naša sagovornica.
Maja i njen 12-godišnji sin žive od 33 KM dječijeg doplatka. Iako je sudskom odlukom njen bivši suprug dužan da plaća alimentaciju, Maja tvrdi nikad nije uplatio ni marku.
"Za 11 godine je jednom donio komplet za sina, 20 KM i čokoladu. To je bilo kad nam se sin osunetio. Sve što sam uradila, uradila sam zbog sina i opet bih isto ponovila. Želim da poručim svim ženama koje trpe nasilje da postoji policija, Centar za socijalni rad i Sigurna kuća. Samo recite - stop nasilju, ja mogu, ja hoću, ja želim! Sada sam sretna žena, imam sina, vilu od 17 kvadrata i drugi dom, a to je Sigurna kuća", zaključuje Maja.
Maja u životu zna samo za borbu. Upravo su zahvaljujući toj borbi i hrabrosti ona i njen sin živi. Ne stidi se što je žrtva nasilja i sretna je što je uz pomoć dobrih ljudi dobila novu priliku u životu, priliku da bude sretna.
Nema komentara:
Objavi komentar